Laguna - Bukmarker - Đina Bonaguro: Oživljavam neispričane priče žena kroz formu istorijskog romana - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Đina Bonaguro: Oživljavam neispričane priče žena kroz formu istorijskog romana

Amerikanka Đina Bonaguro, rođena u Nju Džersiju, danas živi u Torontu. Koautor je šest romana, napisala je desetine članaka i osvojila pet stipendija za pisanje. Intervju za Historical Novel Society vođen je nedugo nakon izlaska njenog romana „Venecijanske device“.

Foto: Gun Roze

Kako biste, u nekoliko rečenica, opisali svoj roman i teme kojima se bavi?

Moj cilj, kao pisca, jeste da oživim neispričane priče žena kroz formu istorijskog romana. Ovaj roman konkretno govori o tome kako je bilo biti plemkinja u Veneciji 1509. godine. Da ste bili tinejdžerka iz patricijske kuće, vaš otac bi odlučivao o tome da li ćete se udati ili zamonašiti. Roman „Venecijanske device“ je priča o odrastanju, priča o dve sestre koje će se naći pred takvom sudbinom.

Koja iskustva su vas najviše oblikovala kao pisca i uticala na vaš pristup pripovedanju?

Još u detinjstvu sam proždirala knjige, a volela sam i da pišem. Na mene su uticale i priče sa majčine strane porodice jer sam bila bliska i sa mamom i sa bakom. Imala sam sreće da upoznam i svoju prabaku koja je 1910. godine emigrirala sa Sicilije, a umrla je kada mi je bilo 13 godina. Kada sam dobila ćerku, shvatila sam značaj prenošenja priča žena iz porodice na potonje generacije.

Odakle je potekla inspiracija za ovaj roman? Da li je priča bazirana na nekom konkretnom istorijskom događaju?

Godinama sam pisala u tandemu i sa koautorkom sam istraživala misteriju ubistva koje se dogodilo u renesansnoj Veneciji. Kada smo se prijateljski rastale, shvatila sam da od svih žanrova najviše volim žensku istorijsku fikciju, stoga sam sva ta istraživanja iskoristila za priču sa drugačijim fokusom.

Dopada mi se odrednica koju koristite na svom sajtu – Oživljavam neispričane priče žena kroz formu istorijskog romana. Kako birate likove žena o kojima pišete?

Patricije po imenu Marin Sanudo je tokom ranog 16. veka vodio opširne dnevničke zapise na dnevnom nivou, i tako skoro 40 godina. Njegovi zapisi su se ticali procedura vlade, ratovanja i politike, i ostalih pitanja koja su se ticala plemstva. Ni u jednom od zapisa se imenom ne pominje neka žena. Naziva ih „supruga tog-i-tog“ ili „sestra tog-i-tog“ manastira. Zapitala sam se: ko su bile te žene? Kakvi li su im bili životi? Šta li su osećale, o čemu su razmišljale, čemu su se nadale a zbog čega brinule? Tako je nastao moj roman.

Da li su junaci vašeg romana zaista postojali ili su nastali inspirisani tim dobom?

Malo je junakinja čiji je indentitet istorijski utvrđen, ali jesu inspirisane tim dobom: to su ćerke, supruge, sluškinje, monahinje, kurtizane… Izuzetak su igumanija crkve San Cakarije i njena rivalka, koje su zbog veoma malih razlika pri glasanju pomenute u jednom akademskom radu. Osim toga da su u pitanju bile igumanija i monahinja višeg ranga, o njima ne znam ništa više, tako da su im samo imena i pozicije istorijski tačne. Najviše volim da pišem o imaginarnim ljudima ili da znam jako malo o stvarnim ličnostima jer upravu tu nastaje sva kreativna magija.



Koja je najbolja strategija da upoznate svoje junake dok pišete? Kako pamtite ko je kakav? Da li imate omiljenog junaka iz ovog romana?

Prvo osimišljavam porodična stabla i dodeljujem svakom liku osobine zarad mog ličnog istraživanja, ali nakon nekog vremena ih veoma intimno upoznam da mi te startne beleške nisu više potrebne. Takođe se trudim da priča bude koliko-toliko jednostavna, da nema previše likova, kako se čitaoci ne bi lako zbunili. U ovom slučaju, moj omiljeni lik je narator i glavna junakinja Justina. S obzirom na to da sam sve vreme tokom pisanja morala da razmišljam njenom glavom, nije mi sledovalo ništa drugo nego da je zavolim. Bilo je veoma zabavno pisati i o kurtizani La Dijamante.

Vaš roman pruža uvid u to kako su mogla izgledati domaćinstva i tradicije plemićke porodice, kao i uvid u dešavanja unutar manastira. Kakvo istraživanje ste sproveli? Kako ste saznali o životima i tajnama koje su se krile iza zidina samostana? Da li ste vodili neke interesantne razgovore?

Dužnik sam desetinama akademika koji su pisali knjige i članke o tom periodu, o monahinjama i udatim ženama, preko Jevrejki do kurtizana. Takođe sam dužna i već pomenutom Marinu Sanudou. Njegovi dnevnici su izuzetno blago. Koristila sam i Gugl mape i mape manastira koje sam pronašla. Crkvu sam posetila nekoliko puta, ali se na mestu zgrade samostana danas nalazi policijska stanica koja nije dostupna za javnost, te sam mnogo toga morala da zamislim.

Napisali ste nekoliko knjiga čija je radnja smeštena u Italiju. Da li ste posetili Veneciju? Zašto Vas Italija privlači? Da li će i neka naredna tu biti smeštena?

Da, putovala sam u Italiju, i u Veneciju, nekoliko puta. Italija me privlači delom i zbog mog porodičnog nasleđa, delom zbog neverovatne istorije, umetnosti i arhitekture. Počela sam da pišem i nastavak „Venecijanskih devica“ koji je, razume se, takođe smešten u Veneciju. Mislim da ću narednu knjigu posvetiti italijanskom imigrantskom iskustvu, tako da se nadam da će zbog toga pasti istraživačko putovanje u Napulj i na Siciliju!

Kakav savet biste dali piscu koji se sprema na istraživački put?

Svrha tih putovanja leži u upijanju atmosfere, šetnji među građevinama o kojima ću pisati, slušanju jezika, cvrkuta ptica i drugih zvukova, registrovanju mirisa, svih onih detalja koji će romanu udahnuti život i učiniti ga verodostojnim. Takođe mnogo fotografišem i beležim. Na moju nesreću, ne govorim italijanski jezik, tako da ne kopam po arhivima niti razgovaram sa potencijalnim sagovornicima osim ako ne poznaju engleski jezik.

Koju pouku se nadate da će čitaoci izvući iz vašeg romana?

Mislim da je lako okarakterisati ovaj roman kao jednostavnu ljubavnu priču, ali ja to tako ne vidim. Ovo je roman o odrastanju, gde odnosi koje žene imaju sa muškarcima snažno utiču na njihove živote zbog perioda u kom se dešavaju.

Koja je poslednja dobra knjiga koju ste pročitali?

Looking for Jane Heder Maršal.

Autor: Rebeka Simers
Izvor: historicalnovelsociety.org
Prevod: Aleksandra Branković


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
čitanje je avantura koja nikada ne prestaje noć knjige od 7 do 9 juna laguna knjige Čitanje je avantura koja nikada ne prestaje! Noć knjige od 7. do 9. juna
31.05.2024.
Pripreme mogu da počnu!   Omiljena manifestacija svih koji vole knjigu i čitanje, jubilarna 30. Noć knjige održaće se od 7. do 9. juna 2024. godine u knjižarama Delfi i Laguninim klubov...
više
da li knjige povezuju ljude karlove šetnje s knjigama u okviru laguninog književnog kluba 6 juna laguna knjige Da li knjige povezuju ljude? „Karlove šetnje s knjigama“ u okviru Laguninog književnog kluba 6. juna
31.05.2024.
Junsko okupljanje Laguninog književnog kluba ovog puta desiće se u četvrtak 6. juna u 18 sati u knjižari Delfi SKC. Razgovaraćemo o knjizi „Karlove šetnje s knjigama“ Karstena Hena sa prevodite...
više
slavenka drakulić o ikoni slikarstva, patrijarhatu i društveno uslovljenoj nejednakosti laguna knjige Slavenka Drakulić: O ikoni slikarstva, patrijarhatu i društveno uslovljenoj nejednakosti
30.05.2024.
Ne bih rekla da je u muško-ženskom odnosu bilo šta neminovno. Pre bih rekla da je društveno uslovljeno, kaže za Novu Slavenka Drakulić, autorka romana „Frida ili o boli“, koji je napisala inspirisana ...
više
aleksandra veljović ćeklić život je sasvim slučajna komedija laguna knjige Aleksandra Veljović Ćeklić: Život je sasvim slučajna komedija
30.05.2024.
Aleksandra Veljović Ćeklić rođena je 10. jula 1967. u Sarajevu, gdje je rasla i školovala se. Živi na relaciji Kalgari (Kanada) – Puerto Valjarta (Meksiko), bavi se arhitekturom i pisanjem. ...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.